Baciti novčić

Bacanje novčića jedan je od najčešćih načina kojima ljudi pribjegavaju kada trebaju riješiti spor ili jednostavno napraviti izbor u korist određenog rješenja.

Suština metode leži u činjenici da novčić u pravilu ima dvije različite strane, a proces bacanja završava tako da novčić padne na jednu od njih. Sudionik u sporu, koji je predvidio koja će strana novčića biti na vrhu nakon što padne, bit će pobjednik.

Povijest bacanja novčića

Zahvaljujući istraživanju povjesničara, postalo je poznato da se bacanje novčića prakticiralo već u starom Rimu. Stanovnici Rimskog Carstva igrali su igru čiji naziv Navia aut caput s latinskog prevodi kao "Brod ili glava". Suština igre bila je identificirati pobjednika, koji je pogodio na koju će stranu pasti bačeni novčić: na revers, ukrašen likom broda, ili na avers, na kojem se vijorila glava cara.

No, pokazalo se da su i stari Grci voljeli sličnu igru. Njegova je razlika bila u tome što su se umjesto novčića u Hellasu bacale školjke, čija je jedna strana bila namazana smolom. Igra se zvala Ostra Kinda, a stranice školjke povezivale su se s jednim od doba dana - danom ili noću (na grčkom - nux kai hemera).

Kasnije su Britanci prihvatili igru, poznatu stanovnicima antičke Grčke. Stoljećima je u Engleskoj bila popularna igra pod nazivom Cross and pile, u kojoj je novčić letio u zrak nakon što ga je udario rubom drugog novčića. Sudionici su promatrali proces, pokušavajući pogoditi koja će strana novčića biti na vrhu.

Stoljećima je u Ujedinjenom Kraljevstvu bila tražena igra pod nazivom Cross and pile. Princip igre bio je isti: jedan novčić se udarao rubom o drugi, prvi je skakao u zrak, a igrač je pogađao na koju će stranu pasti. Na jednoj strani novčića iskovan je križ (otuda i naziv igre). Zanimanje za bacanje novčića ne jenjava ni u modernoj Britaniji - mehanika igre ostala je nepromijenjena, samo se ime promijenilo. Općenito, ljudi iz različitih dijelova svijeta postavili su pravilo da ovo zanimanje imenuju u skladu s onim što je prikazano na kovanicama. Dakle, danas Britanci igru nazivaju Heads or tails, doslovno - glava ili rep, što asocira na sliku heraldičkog lava na poleđini engleskog novčića od deset penija koji podiže prednju šapu i rep.

Ovo načelo ostaje nepromijenjeno u popularnoj ruskoj igri Orlyanka ili Orao i rep. Ovaj naziv igre u Rusiji pojavio se zbog orla prikazanog na prednjoj strani kovanice. Što se tiče izraza "repovi", uobičajeno je da Rusi koriste ovu riječ za označavanje strane novčića s oznakom njegove denominacije.

Bacanje novčića stiglo je i do Australije, koja je odsječena od ostalih zemalja, iako je ovdje pravilo da se ne baca jedan, nego dva novčića od pola penija.

Zanimljive činjenice

Bacanje novčića postalo je toliko uobičajeno da možete pronaći popriličan broj zanimljivih činjenica vezanih uz ovu radnju.

Izbori za gradonačelnika u filipinskom gradu San Teodoro (Mindoro Oriental) zastali su nakon drugog kruga u kojem su oba kandidata osvojila jednak postotak glasova. Kako bi se donijela konačna odluka o imenovanju načelnika, odlučeno je da se baci novčić. Najzanimljivije je da su rezultate izbora poštenim i zakonitim prepoznali i sami sudionici i glasači San Teodora.
Oni koji vole odlučivati bacanjem novčića imaju svoj odmor. Obilježava se 8. veljače, a upravo se tako i zove - Dan bacanja novčića. Ljudi koji su izmislili ovaj praznik vjeruju da je bacanje novčića više od obične zabave. Uvjereni su u nepobitnu sudbonosnost ovog rituala.
U kanadskom gradu Torontu dogodio se slučaj kada je strana medalje odlučila koja će organizacija pobijediti na natječaju za bojanje linije na 1605 kilometara gradskih ulica.
Sudbina prijenosa finala Australske nogometne lige 2007. bila je unaprijed odlučena i ovisila je o tome koja je strana medalje padala. Spor je uključivao dva vječita konkurenta - TV kanal Sedam i Deset. "Desetka" je pobijedila!
Lokalni i nacionalni izbori u Ujedinjenom Kraljevstvu dopuštaju metode donošenja odluka kao što je izvlačenje slamke, izvlačenje najbolje karte iz špila ili tradicionalno bacanje novčića u slučaju neriješenog rezultata.
Postoji zanemariva vjerojatnost da će novčić pasti na rub nakon što je ispušten. Vrlo je malo (1 šansa od 6000), ali teoretski je moguće.

Tijekom godina postojanja, bacanje novčića se od jednostavne zabave pretvorilo u najpouzdaniji i najnepristraniji način donošenja odluka. To je zbog činjenice da, pod određenom kontrolom, ispravno bacanje praktički eliminira krivotvorine i daje doista neovisan rezultat.

Mehanika bacanja novčića vrlo je jednostavna. Najčešći je tradicionalni način: novčić se baca uvis, čineći više rotacija u prostoru. Tada novčić ili padne na tlo ili ga uhvati osoba koja ga je bacila i padne na nadlanicu uz demonstraciju rezultata. Čiji interes predstavlja avers, a čiji revers, raspravlja se neposredno prije samog ždrijeba.

Primjeri bacanja novčića

Raspon primjene ovog procesa nema ograničenja, ali najčešće se s bacanjem novčića susrećemo u sljedećim situacijama.

Igre

Starogrčka Ostra Kinda, rimska Navia aut caput, ruska "Orlyanka" i britanska Heads or tails - sve ove igre imaju zajednički princip i razlikuju se u manjim nijansama. Ali, bit igre se ne mijenja od ovoga: igrač ili pogodi stranu novčića koja će biti na vrhu nakon što padne, ili griješi.

Ulozi

Kada se novčane kamate dodaju kamati za igru, proces bacanja novčića pretvara se u tipičnu igru na sreću, u kojoj rezultat igraču može donijeti ili financijsko bogaćenje ili gubitak novca.

Jedan primjer takve nadogradnje je australska igra Two-up (Swy). Njegova bit leži u činjenici da se sudionici igre i njezini gledatelji klade na određene kombinacije. Zatim, igrač uzima ploču s novčićima koji leže na suprotnim pozicijama, zatim ih baca uvis dok ne postigne da oba novčića padnu na ploču s "orlovima" gore. Ako su rezultat bacanja dva "repa", tada igrač daje ploču sljedećem igraču. Radnje igrača, njihovo poštivanje pravila i drugih atributa igre kontrolira posebno imenovani sudac.

Klađenje

Ljudi su skloni svađi i klađenju. Jedan od alata za takve radnje često je bacanje novčića - najlakši i najobjektivniji način da se gotovo svaki spor riješi mirnim putem.

Lot

U mnogim sportovima, posebno igračkim sportovima, postoji potreba za određivanjem momčadi koja će započeti utakmicu. Kako bi riješili ovaj problem, koriste se najjednostavnijom i najprovjerenijom metodom - ždrijebom, odnosno bacanjem novčića. Svakom timu je dodijeljena strana, u tom slučaju dobiva pravo prvog započeti utakmicu.

Važno je napomenuti da uspješno spuštanje novčića može značajno povećati šanse da tim pobijedi u igri.

Emocionalna analiza

Poznati austrijski psihoanalitičar Sigmund Freud sugerirao je da veće značenje bacanja novčića nije u samom rezultatu, već u procjeni kako se osjećamo u vezi s njim.

Freud je tvrdio da ne bismo trebali slijepo slijediti ono na što nas novčić upućuje, već je važno obratiti pozornost na emocije koje su se u nama pojavile kada smo primili rezultat. Jesmo li doživjeli radost? Osjećate se frustrirano? To nam omogućuje da procijenimo svoj pravi stav prema predmetu spora. Takva analiza pomaže osobi da donese jedinu ispravnu odluku bez obveze praćenja rezultata bacanja novčića.

Primjeri iz stvarnog života

Postoje slučajevi kada je bacanje novčića ne samo utjecalo na lokalni događaj, već je odredilo kasniji tijek povijesti.

Prvi let

Čuveni avijatičari braća Wilber i Orville Wright pomoću novčića su odlučili tko će od njih prvi poletjeti u zrak u zrakoplovu koji su oni dizajnirali. Sreća u bacanju novčića bila je na strani Wilbera Wrighta, no dogodilo se da se njegov let 14. prosinca 1903. pretvorio u neuspjeh - pilot se zabio u pješčani sprud.

Zrakoplov je popravljen i, tri dana kasnije, drugi brat, Orville Wright, iskoristio je njegov pokušaj. Ovoga puta let se dogodio, a 17. prosinca 1903. bio je dan kada se čovjek prvi put vinuo u zrak u zrakoplovu.

Rođenje imena grada Portland

O sudbini imena grada Portland u Oregonu doista je odlučila kovanica. Tako su starosjedioci Nove Engleske Asa Lovejoy i Francis Pettigrove odredili pravo da smisle ime za parcelu od 640 jutara. Dva od tri bacanja bila su sretna za Francisa, koji je odlučio nazvati budući grad po svom rodnom gradu, istoimenom Portlandu, Maine.

Važno je napomenuti da se bakreni novčić, kovan 1835. godine, koji je postao orijentir za Portland, još uvijek čuva u Povijesnom muzeju Oregona i nosi simbolično ime Portlandski peni.

Svatko od nas može se pobrinuti da bacanje novčića bude čvrsto ukorijenjeno u kulturi gotovo svake nacije naše civilizacije. Možda je gotovo svaka osoba koja živi na našem planetu ikada donijela odluku, oslanjajući se na volju novčića bačenog u zrak.

{$ subpageListHide ? ('Show' | translate) : ('Hide' | translate) $}